Kad izgubiš oca

U jesen 2012. majka me obavijestila da je mom ocu dijagnosticiran rak. Bio sam tužan, ali nisam bio šokiran. Odavno sam znao da mi je tata bolestan. Nikad nije bio dobro raspoložen i uvijek ga je boljelo. Tijekom sljedećih pet godina bilo je dosta uspona i padova.

U srpnju 2017. prvi put smo čuli riječ terminal. Rak mog oca bio je terminalan i nije bilo lijeka. Bio sam shrvan i laknulo mi je u isto vrijeme. Znam da zvuči hladno što mi je laknulo, ali konačno sam pušten s vožnje rollercoasterom naprijed-natrag na kojoj sam bio zadnjih godinu dana. Postojao je konačan odgovor.

Iako u smrti nema skromnosti, postoje oni dani u kojima čezneš za normalnošću. Čezneš da se stvari vrate na ono što su bile prije nego što si znao da je smrt tu. Žudite za istim filozofskim razgovorima koje ste vodili… ne o smrti. Uzimam to natrag, čeznete za bilo kakvim razgovorom ako se ne radi o smrti. Samo želiš svog tatu natrag. Vi samo želite moći nazvati i čuti ga kako zvecka o svemu i ničemu u isto vrijeme. Čezneš da čuješ kako je sinoćna kiša učinila travnjak premokrim za košenje jutros. Čezneš da čuješ kako ti govori kako je neki vlasnik zemlje otežavao geodete. Čezneš da ga čuješ kako ti priča o vožnji po gradu koju su on i mama vozili i kako je neka slučajna osoba postavila ogradu i više ne možeš vidjeti ribnjak. Samo slučajne svakodnevne pojave koje za shemu ničega ne znače ništa. Normalnost.

U petak ujutro prije tvoje smrti sjedio sam na rubu tvog kreveta i razgovarao s tobom prije nego što sam se vratio kući. Bližio si se kraju i osjećala sam to. U trenutku čiste sebičnosti pitao sam jesi li ponosan na mene. Zasjali ste. Niste se oklijevali i ponosno izjavili da sam vas uvijek činio ponosnim. Nisam dugo bio kraj tebe tog jutra. Vrijeme ionako nije bitno. To je kvaliteta vremena. Mogu vam reći, bez oklijevanja, to je istina u svim slučajevima.

U nedjelju sam se vratio kući svojih roditelja. Vozila sam kao luda. Vožnja se sastojala od prebrze vožnje, prolaska automobila, a ja sam naglas molio Boga da ga pusti da živi dok ne stignem tamo. Bio sam u neredu. Pokušao sam se suzdržati prije nego što sam ušao u kuću. Moj otac je bio u dnevnoj sobi u bolničkom krevetu, a majka je ležala pored njega. Bila je to najtužnija, najnevjerojatnija stvar koju sam ikada vidio. Preda mnom je bila kulminacija od preko 50 godina i suze su potekle bez upozorenja.

U utorak, 24. listopada 2017., bio mi je rođendan. Neko sam vrijeme imao neodoljiv osjećaj da će moj otac prenijeti na moj rođendan. Već skoro tri dana nije reagirao i još uvijek nije jeo ni pio. U pamfletu se navodi da kada pacijent u hospicijskoj skrbi postane izrazito uznemiren onda je kraj vrlo blizu. Moj otac je bio jako uznemiren cijeli dan. Pretpostavljam da se osjećam bolje kad pomislim da je bio uzrujan na Boga jer ga je htio odvesti na moj rođendan. Ostao je.

Petnaest minuta nakon dvanaest 25. listopada 2017. moj otac je napustio tijelo, a duh se pridružio nebu. U to sam vrijeme lagano spavao u majčinom krevetu. Tapnula me po ruci i rekla mi da je otišao. Ništa vas ne može pripremiti da nekoga koga volite vidite kao mrtvo tijelo. Vaš um i srce pokušavaju vas izigrati. Kažu vam: "Oni zapravo nisu mrtvi, i samo spavaju." Možda je to njihov način na koji vas pokušavaju zaštititi od surove stvarnosti koja će doći. Morat ćete pozvati pomoć. Tijelo će morati nekamo otići.

Nakon smrti došlo je do zamućenja telefonskih poziva, dolaska u bolnicu, kretanja vozila, odlaganja lijekova, suza, vrištanja, a zatim spavanja. To nije bio normalan san. San je bio zbrkani san iscrpljene tuge. Ono što tada nisam znao je da će se zamućenje nastaviti još neko vrijeme nakon smrti.

Bližimo se četvrtoj godišnjici očeve smrti ovog mjeseca. Teško je ove godine. Sjetim se nečega što mi je dragi prijatelj rekao: “Moraš se s nekim pozdraviti da bi ga opet mogao pozdraviti.” Ne znam što je vani. Ne znam postoji li raj ili pakao. Ne znam je li to nešto drugačije. Znam da bih mogao provesti cijeli život proučavajući mnoštvo ideja o tome što bi to moglo biti. U konačnici, nije važno što tko misli jer nitko od nas zapravo ne zna sa sigurnošću. Mnogo bih radije nastavio s vrlo jednostavnom idejom da ću se jednog dana moći ponovno pozdraviti.